Priopćenje za javnost

Ovim putem Udruga hrvatskih cestovnih prijevoznika izražava oštro neslaganje s načinom rada tijela vlasti, te odnosom prema hrvatskim cestovnim prijevoznicima. Udruga već više od godinu dana kontinuirano upozorava na niz nepravilnosti i apsurdno zakonsko uređenje kojem su podvrgnuti domaći cestovni prijevoznici, međutim nema odgovora niti pomaka. Nerazmjerni troškovi registracije i tehničkih pregleda vozila u odnosu na troškove susjednih zemalja; izostanak sustava povrata dijela trošarine plaćene na gorivo; nametanje niza nameta kao što je primjerice plaćanje radiotelevizijske pretplate po vozilu; nedostatak školovanog radnog kadra – samo su neki od primjera sustavnog uništavanja ove struke.

Unatrag godinu dana postojale su naznake suradnje s nadležnim Ministarstvom pomorstva, prometa i infrastrukture. Od ove godine, od ustrojstva nove, a sada već tehničke Vlade, nastavilo se potpuno ignoriranje od strane nadležnog ministarstva, dok se istovremeno očekuje prihod u državnu blagajnu koji realiziraju prijevoznici. Osim od strane ministra, predstavnici prijevoznika nisu imali nikakav kontakt niti s njegovim pomoćnikom iz Uprave cestovnog i željezničkog prometa i infrastrukture, direktno operativno zaduženim i odgovornim za struku. S druge strane, potonji su vrlo angažirani u raspisivanju natječaja za vodeća mjesta u državnim tvrtkama u cestovnom prometu. Očito je to primarni cilj, u završnim sekundama kratkog i neuspješnog obnašanja vlasti brinuti se o svojoj sinekuri. Iako su u domeni tehničke vlasti, prioriteti su im dobro poznati, a posljednje što im pada na pamet jest baviti se prijevozništvom. Pa oni im samo zadaju probleme, stalno bi nešto pitali, tražili i pregovarali, a to je vrlo naporno. Premisa im je neka se prijevoznici snalaze na tržištu, ono je ionako liberalizirano, zašto bi im takva vlast uopće pomagala. Ako ne mogu oni, neka pobjeđuje strana konkurencija. Roba će ionako stići na svoje odredište, a naravno i redovna mjesečna plaća našim vrlim dužnosnicima. Zašto je uopće dužnosnicima potrebno “prekomjerno” se truditi na nepoznatom teritoriju, kad imaju samo jedan svoj i ničiji drugi: javne tvrtke.

Posljednji u nizu događaja jest situacija s novim zakonskim uređenjem minimalne plaće vozača na području Francuske. Unatoč činjenici da je jedanaest ministara prometa iz zemalja EU (a među njima su i naši susjedi iz Slovenije i Mađarske) zatražilo od Europske Komisije pokretanje postupka protiv takvog protekcionističkog uređenja Francuske, ali i Njemačke, naše ministarstvo ne samo da nije reagiralo, nego nije ni obavijestilo hrvatske prijevoznike o novom uređenju, niti ih na bilo koji način zaštitilo ili im pomoglo u novonastaloj situaciji.

Osuđujemo takvo ignoriranje, jer očito ne predstavljamo ništa ovoj vlasti, osim izvora prihoda koji se ubire kroz sve moguće namete. Uništavaju se obiteljski poslovi, radna mjesta, poslovni ugled – a istovremeno je već u susjednoj nam Sloveniji potpuno drugačije uređenje i drugačiji pristup nadležnih tijela. Da li zaista trebamo preseliti svoje poslovanje, da li je to jedini način da se očuva struka? Koliko nisko treba pritisnuti hrvatske prijevoznike, da bi došlo do nekakve reakcije?
Kao primjer vjerojatno dosad najneuspješnije izvršne vlasti u našoj struci, da ne bi ipak ispalo da se ništa ne radi, osvanuo je u posljednjim trenucima vladavine prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu. Prijedlog nije naravno samoinicijativne prirode, već produkt usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s pravnom stečevinom EU.
Zakon se vjerojatno piše i za njegove izvršitelje, što su u ovom slučaju prijevoznici. S obzirom na sve navedeno nikako ne može biti slučajno da legitimni predstavnici prijevoznika nisu bili uopće uključeni u radnu skupinu, ukoliko i takva uopće pritom postoji. Usprkos određenim kozmetičkim promjenama, opet nije realno usklađen stupanj odgovornosti i posljedica vozača i poslodavca.

Tražimo od svih nadležnih tijela da hitno reagiraju barem na ovih šest gorućih problema:

1. Hitno ratificiranje CMR protokola, jer su hrvatski prijevoznici izloženi ogromnom riziku
2. Smanjenje troškova registracije, tehničkih pregleda i homologacije vozila, a kako bi isti bili na razini troškova u zemljama okruženja, te usklađivanje zakonodavstva prema direktivama 2014/45/EU i 2014/47/EU
3. Uvođenje sustava povrata dijela trošarine na dizel gorivo subjektima u javnom prijevozu tereta i putnika cestom, obzirom da takva praksa postoji u određenim europskim zemljama
4. Usklađenje stupnja odgovornosti i posljedica za zaposlenika/vozača u odnosu na odgovornost poslodavca/prijevoznika
5. Uvođenje novog sustava obračuna i naplate radiotelevizijske pristojbe, primjerice paušalnog (kao što je praksa zemalja u okruženju), obzirom da oko 80 % hrvatskih prijevoznika radi u međunarodnom prometu, tako da njihova vozila najveći dio vremena nisu u dosegu signala HRT-a
6. Ukidanje parafiskalnih nameta (primjerice članarine turističkim zajednicama; naknade za šume i vode)

Varaždin, 5 srpnja 2016.
Udruga hrvatskih cestovnih prijevoznika